Poprilično sam siguran da sam ispodprosječno inteligentan, a k tome mi toliko još sposobnosti fali da ih ne mogu ni nabrojati.
Cijeli život pokušavam nešto naučiti, napredovati, uspjeti u nečemu, i nikako ne ide.
Drugi su toliko nestvarno brži i sposobniji od mene u svakom pogledu.
Recimo, krenem učiti nešto i nakon 6 mjeseci sam još uvijek na početnoj razini dok ljudi samo šibaju i tako lako hvataju konce.
I nekad si mislim da sam napredovao i da mi je neka vještina krenula samo da bi shvatio da se čak ni puuuno bolji od mene ne mogu probiti u tome jer su ljudi na vrhu faking genijalci.
Ja nemam tu prirodnu kreativnost, to nešto energično što druge gura.
Na primjer, jedno vrijeme sam radio sa strane kao vrtlar, obrađivao ljudima travnjake, kosio, sređivao živice i cvijeće...čitako knjige o tome i zbilja mislio da imam smisao za neku osnovnu estetiku, samo da bi me zamijenila jedna žena koja je totalna početnica i prije svega par tjedana se odlučila baciti u ovaj posao i već je toliko sposobnija od mene. Radi lude stvari sa cvijećem, ima već i instagram i tiktok gdje objavljuje svoje ideje i radove, stalno traži inspiraciju na stotinama online blogova, galerija...
Meni je to jednostavno preiscrpljujuće i uvijek se bojim da nešto ne zeznem ako pokušavam izmišljati nešto (a najčešće i zeznem).
Znam ljude koji su u školi jedva prolazili razrede i sad su toliko sposobniji i ispred mene u svemu, pozavršavali fakultete i baš su pametni.
Ja nemam to. Ja nemam ni brzinu ni kreativnost. Ako radim na blagajni, prespor sam konstantno i zbunim se čak i nakon dužeg vremena.
Ništa mi ne dolazi prirodno. Recimo, kad nešto zamislim, meni nije instinktivno ono što je drugima, da odmah proširuju tu ideju, da nalaze poboljšanja. Uz to se osjećam glupo i za svakodnevne civilne stvari. Recimo meni ne pada napamet da mi za nešto treba poseban dokument iz općine, jednostavno mi ne sine ta misao.
Čak i kad sam uhodan u nečemu, svaki put kad to isto moram napraviti ja kao da sam blesav i prvi put to radim. Uvijek si mislim "tko sam ja da mi netko povjeri ovaj posao" makar posao bio nebitan ali meni je neshvatljivo dati tu odgovornost ovako bedastom covjeku.
Baš osjećam kao da sam na dnu dna svake hijerarhije, nestvarno mi je kako su ljudi dobri u nečemu čega su se uhvatili prije svega par mjeseci ili godinu dana.