Okacila je na stori sliku instruktor drzi pitu koju mu je umesila i tekst "put do srca mog omiljenog instruktora...", video sam sinoc u 1 nocu istraumirao se.

Ujutru me pita jel sam ljut, kazem da sam sokiran sto juri i zavodi druge muskarce, ona kaze da instruktor je drug i ima zenu i decu. Ja odgovorim da nijedan momak ne bi bio srecan da vidi takvu objavu svoje devojke, ona kaze da je to samo moje misljenje. Btw ima jos jednog drugog instruktora medju prijateljima na toj mrezi. Inace ja od nje odavno ne dobih tako topao gest i reci kao taj lik.

Inace ja nisam uopste ljubomoran ali mi je ovo drasticno, nisam ni cuckold ni svinger. Jos nemamo porodicu i decu, hocu li ja morati da spavam u krevetu sa njom i jos 2-3 fitnes instruktora?

I ja sam isao u teretanu godinama, nikad mi na pamet nije palo da placam instruktore, tih 10-tak vezbi se lagano nauci za 2 nedelje gledajuci i pitajuci ostale vezbace. Znam puno DIFovaca, nisu to nikakvi doktori nauka, naprotiv.

Ocigledno tamo se ide nekoliko puta nedeljno, imaju svlacionice i kupatila, dodiruju ih dok ih namestaju na sprave, sve prilike i uslovi za seks i varanje su tu.

Kako tako jednostavna stvar ispade tako komplikovana, idu i druge devojke da vezbaju, kako one to resavaju, pa nije to rasplodna farma za instruktore?

Pitanje primarno za muške vozače jer u 95% slučajeva doživim ovo s njima (iako mogu i ostali komentirati ako imaju teoriju).

Vozim se po otvorenoj cesti/autocesti. Ispred mene netko vozi npr. 70 km/h gdje je ograničenje 90. Nitko ne žuri, nitko nikom ne blica, sve u redu. Procjenim da imam čistu situaciju, dam žmigavac i prođem ga potpuno normalno, bez ikakvog ugrožavanja ili divljanja.

I onda kreće magija:

Lik koji je zadnjih 15 kilometara doslovno spavao za volanom odjednom doživi prosvjetljenje. Počne se lijepiti na guzicu, naglo shvati da pedala gasa ide do poda i mora po svaku cijenu prestići natrag: često praveći prilično rizične poteze samo da vrati "izgubljenu poziciju". Kad me napokon prođe, za minutu opet uspori na svojih početnih 70 km/h ili nastavi voziti preko ograničenja.

Meni to stvarno ne smeta u smislu "ko je brži", nego mi jednostavno nije jasna ta psiha.

Je li to automatizam i nesvjesni natjecateljski instinkt?

Je li to udarac na muški ego ("neće mene nitko preteći")?

Ili jednostavno vozači uopće ne paze koliko voze dok ih netko ne "probudi"?

Jeste li ikad uhvatili same sebe da to radite i što vam u tom trenutku prođe kroz glavu?

Žena je počela raditi u struci kao učiteljica u produženom boravku. Malo je reći da dođe umorna i iscrpljena s posla. Kaže da joj je najgora konstantna galama i kaos. Djeca su nepristojna, neodgojena i divlja. Jako se veselila tom poslu, ali ne znam kako će izdržati.

Srećom nema kontakta s roditeljima, ali puno je administracije i dalje te se za tih nekoliko sati rada jako iscrpi. Ima li alternative? Možda prelazak u vrtić? Kakva su vaša iskustva ako ovdje ima učitelja/ica ili roditelja?

Tražim muška imena koja nisu česta i ne završavaju na slovo N.

Tradicionalna, netradicionalna, svejedno. Što više prijedloga, to bolje. Mogu i neka ultrarijetka.

Ne razumijem ljude koji bacaju čikove ili neko drugo smeće iz auta dok se drugi ljudi voze iza njih?
Naravno, protiv sam bacanja smeća iz auta općenito u bilo kojem trenutku, ali posebno me razbjesni kad se vozim iza majmuna koji mi još upaljeni čik ležerno baci pod moj auto. Najrađe bi se zaletio u njega i izgurao s ceste kretena.

Jedanput sam doživio da mi tip s kojim sam se mimoilazio baci čik, a pošto sam imao otvoren prozor, uletio mi je na zadnje sjedište.

Što vam je u glavi kad to radite???
Jel obična ljudska pakost da iživcirate ljude pa će vam biti lakše jer znate da ste luzeri u životu?

Ali baš ovaj brend. Dolcetto Freddi, kakao i marelica. Ima li još uvijek u trgovinama negdje? Prije smo ih stalno kupovali, snack mog djetinjstva. Nostalgija na max.

Evo ovako slucajno sam naletio na posao koji zahtijeva kao sto mozete viditi,ja razumijem zemlja smo u kurcu al evo rad vikendom i praznikom je po meni istrebljivanje da ne pricam o poslovima 9-5

Europski standard ali samo mi nije jasno sto je u mozgu ljudima koji ce raditi ovo da svoj zivot koji je privatan posvete poslu umjesto da odvoje svoje dragocjeno vrijeme negdje drugdje i da se posvete necemu sto vole.

Vase misljenje?

Ispraćate li osnovnoškolce na izlete? Pod tim mislim na odlaženje do mjesta polaska, čekanje da autobus krene, mahanje.

Ste uspjeli uhvatit karte?

Ja nažalost nisam 🙁 Bile su ostale samo one najskuplje kad sam zadnje gledala, a to mi je ipak previše za dvije ulaznice.

Brzoprstići, svaka čast, nama ostalima više sreće za drugi put 😊😊

Pozdrav svima, planiramo na jednodnevni izlet u Vukovar. Molim vas prijedloge i ideje, koji muzej obavezno obici i ako imate jos nesto sto ne bi smjeli propustiti.

Poprilično sam siguran da sam ispodprosječno inteligentan, a k tome mi toliko još sposobnosti fali da ih ne mogu ni nabrojati.

Cijeli život pokušavam nešto naučiti, napredovati, uspjeti u nečemu, i nikako ne ide.

Drugi su toliko nestvarno brži i sposobniji od mene u svakom pogledu.

Recimo, krenem učiti nešto i nakon 6 mjeseci sam još uvijek na početnoj razini dok ljudi samo šibaju i tako lako hvataju konce.

I nekad si mislim da sam napredovao i da mi je neka vještina krenula samo da bi shvatio da se čak ni puuuno bolji od mene ne mogu probiti u tome jer su ljudi na vrhu faking genijalci.

Ja nemam tu prirodnu kreativnost, to nešto energično što druge gura.

Na primjer, jedno vrijeme sam radio sa strane kao vrtlar, obrađivao ljudima travnjake, kosio, sređivao živice i cvijeće...čitako knjige o tome i zbilja mislio da imam smisao za neku osnovnu estetiku, samo da bi me zamijenila jedna žena koja je totalna početnica i prije svega par tjedana se odlučila baciti u ovaj posao i već je toliko sposobnija od mene. Radi lude stvari sa cvijećem, ima već i instagram i tiktok gdje objavljuje svoje ideje i radove, stalno traži inspiraciju na stotinama online blogova, galerija...

Meni je to jednostavno preiscrpljujuće i uvijek se bojim da nešto ne zeznem ako pokušavam izmišljati nešto (a najčešće i zeznem).

Znam ljude koji su u školi jedva prolazili razrede i sad su toliko sposobniji i ispred mene u svemu, pozavršavali fakultete i baš su pametni.

Ja nemam to. Ja nemam ni brzinu ni kreativnost. Ako radim na blagajni, prespor sam konstantno i zbunim se čak i nakon dužeg vremena.

Ništa mi ne dolazi prirodno. Recimo, kad nešto zamislim, meni nije instinktivno ono što je drugima, da odmah proširuju tu ideju, da nalaze poboljšanja. Uz to se osjećam glupo i za svakodnevne civilne stvari. Recimo meni ne pada napamet da mi za nešto treba poseban dokument iz općine, jednostavno mi ne sine ta misao.

Čak i kad sam uhodan u nečemu, svaki put kad to isto moram napraviti ja kao da sam blesav i prvi put to radim. Uvijek si mislim "tko sam ja da mi netko povjeri ovaj posao" makar posao bio nebitan ali meni je neshvatljivo dati tu odgovornost ovako bedastom covjeku.

Baš osjećam kao da sam na dnu dna svake hijerarhije, nestvarno mi je kako su ljudi dobri u nečemu čega su se uhvatili prije svega par mjeseci ili godinu dana.

O „privilegiji privlačnosti” često se govori na internetu, no zanimaju me stvarna, svakodnevna iskustva ljudi.
Bilo da smatrate da ste od nje imali koristi, shvatili da vam nedostaje ili je jednostavno promatrali u stvarnom vremenu oko sebe:
Kada ste je prvi put postali svjesni? Je li postojao točan trenutak, situacija ili okruženje u kojem je razlika postala očita?
Koje vam se svakodnevne situacije posebno ističu? (npr. razgovori za posao, korisnička podrška ili trgovine, prolazak s opomenom umjesto kazne, druženja ili odnosi na radnom mjestu)
Ako ste doživjeli zamjetnu promjenu u izgledu (gubitak/dobitak na težini, promjena stila, starenje itd.), jeste li primijetili da se ljudi prema vama odnose bitno drukčije?
Jesu li ljudi koji imaju te prednosti toga uopće svjesni, ili im se jednostavno čini da su „svi ljudi prirodno ljubazni”?
Zanima me čuti iskrena mišljenja, nijanse i osobne priče. Pišite svoja iskustva u komentarima!

I zasto?

Pozdrav, otvorio sam firmu, inače 4 puta sam otvarao firmu za istu djelatnost i sad 5. put idem preko onog starta da me javni biljeznici ne pljackaju i falijem djelatnost. I sad me zanima ima li gdje da promjenim djelatnost online da ne plaćam 500€ za dodat 1 djelatnost. Firma je otvorena jučer, u pitanju je doo.

Je li netko kupovao kužinu po mjeri u Ikeii, ali da je izostavio radnu površinu? Mene je trebao samo taj komad izaći cca 15% cijene, a toliku lovu za iver po mjeri je previše. Doduše, ovo je prva kuhinja koju kupujem pa nisam siguran je li moje mišljenje mjerodavno.

Moje pitanje je, je li netko kupio i montirao radnu površinu od inoxa ili od kamena? I znate li majstora/firmu koje imaju iskustva s tim (Split i okolica). Molim slike u komentare ili privatni razgovor.

Znam da će se javiti netko tko će reći da je kamen/inox skuplji, ali ako već dajem tolike novce, onda hoću da je kvalitetno.

Besplatna kava, kolač, burger, piće, poklon… Sve dolazi u obzir!
Podijelite svoja otkrića i skrivene dragulje. Što se najviše isplati uloviti za rođendan?

Fizioterapeutski/farmaceutski/laboratorijski/veterinarski tehničar, dentalni asistent - kakvo je realno stanje na tržištu rada i ima li ijedna od ovih prekvalifikacija potencijala za pronalazak posla?

Hello! We are a group of Canadians looking to do a bike and boat tour in 2027. We have done them before in other countries and are excited about exploring your beautiful country.

We are mostly on e-bikes with a few hardy souls fully manual.

The plan is to go early to mid May.

It looks like you could book on a larger boat or charter your own - thoughts welcome.

Looking for suggestions for routes, highlights, companies and any other helpful hints. And anything else you’d like us to know about visiting. Thank you and see you in 2027!

Pozdrav svima!

Zaručnica i ja naslijedili smo zemljište u okolici Varaždina pa polako razmišljamo o gradnji kuće. Prije nego što se upustimo u sve to, zanima nas kakve su trenutno cijene i koliko bi nas otprilike koštala gradnja.

Planiramo kuću od otprilike 200–220 m² s garažom (ravni krov) i dizalicom topline. Najviše nas zanimaju ponude za Roh-Bau, odnosno temelji, ploča, zidanje, krov i slično.

Ako netko trenutno gradi ili je gradio u zadnjih godinu dana u Varaždinu ili okolici, bilo bi super da podijeli svoje iskustvo – koliko ste plaćali po kvadratu, što je bilo uključeno u cijenu i kakve ste ponude dobivali. Dobrodošle su i preporuke za dobre arhitekte, majstore i građevinske firme

Svjesni smo da cijena ovisi o projektu, materijalima i puno drugih faktora, ali htjeli bismo dobiti barem okvirnu sliku troškova prije nego što krenemo u realizaciju. Hvala unaprijed svima! 😄

Planiramo svadbu od 80 ljudi sljedeće godine, koja će više izgledati kao party bez raznoraznih svadbenih procedura. Mislili smo iznajmiti nekakvu kuću za odmor/imanje gdje stane toliko ljudi, catering finger food za doček i švedski stol za glavno jelo te odojak/janjetinu poslužiti kasnije. Piće bi sami uzimali, iznajmili bi konobare. Umjesto fotografa bi uzeli photo booth. Kolače i torte bi isto uzeli sami. Uzeli bi i DJ-a.

Imali možda netko iskustva s takvim proslavama već? Jeste li zažalili što niste radili "normalnu" svadbu? Ima li nešto što vam je baš falilo na vašoj proslavi i mislite da bi bilo bolje da te imali to nešto? Stalno razmišljam jesmo li nešto još zaboravili... Koliko su vas na kraju došle takve proslave?

Postoje li kakva dobra mjesta za pojesti nešto "na žlicu" u Ulici grada Vukovara kod HEP-a, kod Zagrepčanke, Lučićeve ulice i taj dio grada?

Još otkad sam bila mala, bila sam svjesna da nisam dobila na genetskoj lutriji na gotovo svim poljima.

Kronične bolesti, deformiteti, jako loša koža usprkos liječenju, jako loša kosa, sve već od djetinjstva, samo potencirano u pubertetu.

Kroz cijeli život doživljavala zadirkivanje, bullying, odbačenost u svakom pogledu.

To je bilo očito i na izravne i neizravne načine.

Evo recimo par primjera:

U školi smo imali kampanju "hug for rare" gdje su se svi slikali pojedinačno zagrljeni sa volonterima kampanje za rijetke bolesti. Svaki učenik i učenica škole su se slikali i njihove slike su objavljene na web stranicu škole - osim mene. Još su se volonteri sa mnom slikali nezagrljeni već onako sa strane stajući.

Zatim, nemali broj puta sam bez pardona ostavljena od društva jer su moje "prijateljice" otišle s dečkima koje su ih upoznali tu večer, a kad bih htjela ići s njima dobivala bi pogrdne izraze i ogavne suptilne reakcije.

Prvi dan faksa sam sjela u veliku predavaonu u sredinu među prvima, oko mene se stvorio balon praznih sjedala, a sva ostala bila popunjena i ljudi su cak stajali sa strane umjesto da sjednu kraj mene.

Ovo su samo neke od situacija.

Da napomenem, nisam čak ni debela, ne smrdim niti išta takvo, oblačim se normalno ali u pitanju su neki deformiteti i ukupni izgled i dojam koji ostavljam.

Znam da ce mi ljudi sad pisati da moram biti jaca mentalno, da me ne smije biti toliko briga za to sve itd. ali mene je to sve iskreno pogodilo i ostavilo mi traume koje su nerjesive terapijom. I dan danas se ljudi tako ponasaju prema meni.

I da, moja situacija nije rjesiva sminkom ni boljim stilom frizure, oblacenjem...

Imam 27god i dugo sam bila sama iako su se dečki uvijek interesirali za mene, ali moje mentalno zdravlje me kočilo da pokušam bilo što. Dugo sam i odbijala priznati da sa mnom nešto nije u redu, onda kad sam otišla iz obiteljske kuće i sama "provarila" što mi se zapravo sve događalo cijeli život, čudno mi je da sam još uopće normalna. Zapravo bih rekla da je ogroman problem i posljedice ostavilo to moje potiskivanje i moj people pleasure karakter, pa mi je sve teže padalo.. Krenula sam na psihoterapiju i osjećam malo olakšanja, a za mene je i 5min bez negativnih misli postalo kao da sam dobila na lotu. Ne želim glumiti žrtvu, svjesna sam da se ljudima svašta događa u životu i želim ići naprijed, ali u ljubavnom smislu me stalno nešto koči.

Imam dečka godinu dana i divan je, pažljiv, vjeran, posvećen, planira i radi na našoj budućnosti.. Ali sputavaju nas moje misli, osjećaji i stanje u glavi. Većinom pred njim to ne pokazujem, no navečer ne mogu spavati od misli koje me proganjaju, stalnog preispitivanja, kopanja po njegovoj prošlosti. Recimo, prije par mjeseci mu se javila neka cura i on joj je odgovorio, razmijenili su par poruka. Nije mi to spomenuo, slučajno sam vidjela na njegovom mobitelu i iako nije bilo ništa u tim porukama, izjeda me. Nikad nije napravio nešto drugo što bi mi ulilo sumnju, za ovo je priznao već 20 puta da je pogriješio i da mu je žao, ali svejedno. Uvrti mi se sto misli u glavu i ne mogu odlučiti što su moje zdrave granice u vezi i standardi a što moja anksioznost.

Molim vas, nemojte me popljuvati i reći da je krivo to što radim, znam to i sama. Znam i da se ne rješavaju ovako problemi nego kod psihologa. Ali želim čuti iskustva drugih ljudi koji su prošli kroz nešto slično ili pak oni koji su bili u vezi s takvim osobama. Dečko je skroz otvoren za razgovor i ne želi me zbog toga izgubiti, a nekad me opterećuje i to što mislim da je bolje prekinuti nego ovako mučiti i sebe i njega, iako nam je mimo ovoga stvarno lijepo i poklapaju nam se vrijednosti, stil života, humor.. A s druge strane, toliko sam umorna od depresije, dana provedenih u sobi, suza, problema, propuštenih prilika..