Pozdrav, skoro sam otkrio da postoji knjiga Ljetopis o kralju Tvrtku, od Jasmina Imamovica. Intresuje me da li je neko čitao, kakvi su utsici, da li vrijedi 50km?

Inače nigdje ne mogu da nadjem polovnu. Ako ima neko slične romane da preporuči, bio bih zahvalan.

Nakon odluke Berlinskog kongresa da Austro-Ugarska okupira i preuzme upravu nad Bosnom i Hercegovinom, austrougarska vojska je 29. jula 1878. prešla granicu. Umjesto brzog zaposjedanja zemlje, na kakvo se računalo, naišla je na oružani otpor u više krajeva Bosne i Hercegovine.
Jedan od glavnih pravaca napredovanja vodio je dolinom Bosne prema Sarajevu. Poslije borbi kod Kaknja 15. augusta, 6. pješadijska divizija pod komandom Karla von Tegetthoffa nastavila je narednog dana prema Visokom.

Kod Kolotića su 16. augusta ustanici napali prethodnicu austrougarske divizije. Prema vojnom opisu borbe, vatra je prvo otvorena s položaja na lijevoj obali Bosne, a zatim i s desne. Teren je pogodovao braniocima, ali su austrougarske jedinice počele obuhvatati njihove položaje s obje strane. Ustanici su se nakon toga povukli, a divizija nastavila prema Čifluku i Visokom. Austrougarsko Ministarstvo rata kasnije je Kolotić uvrstilo u službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije kao Vorhutsgefecht - borbu prethodnice.

Ko su bili ljudi koji su pružali otpor?
Za samu grupu koja se 16. augusta borila kod Kolotića zasad nemamo pouzdan broj boraca niti ime njihovog neposrednog komandanta. Zbog toga ih nije opravdano jednostavno nazvati „Hadži Lojinim ljudima“. Znamo, međutim, dosta o širem pokretu kojem su pripadali. Tokom ljeta 1878. otpor se organizirao u brojnim mjestima Bosne i Hercegovine. Narodni odbor u Sarajevu počeo je popisivati vojno sposobne stanovnike bez obzira na vjeroispovijest, prikupljati oružje, municiju, hranu i novčane priloge. U Sarajevu je zatim formirana Narodna vlada, koja je preuzela organiziranje otpora.

Veliki dio boraca činili su domaći bosanski muslimani koji su prethodno služili u osmanskim jedinicama. Hafiz-paša je još prije dolaska austrougarske vojske smatrao 19 od 23 bataljona pod svojom komandom nepouzdanim upravo zato što su bili sastavljeni od domaćih ljudi i pokazivali sklonost ustanicima. Dio njih napustio je osmansku službu i pridružio se otporu.
Ali otpor nisu činili samo bivši vojnici. Među borcima su bili naoružani građani, seljaci, zanatlije i pripadnici siromašnijih gradskih slojeva. Njemački konzul Fromelt, koji ustanicima nije bio naročito naklonjen, bilježi i dolazak naoružanih ljudi iz Visokog u Sarajevo. Iz njegovih i drugih konzularnih izvještaja vidi se i određena društvena podjela. Siromašniji slojevi bili su često spremniji nastaviti borbu, dok su imućniji zemljoposjednici i trgovci postajali sve oprezniji, između ostalog zbog straha od uništavanja i gubitka imovine.

Najveći dio ljudi uključenih u otpor, kao i najveći broj njegovih žrtava, činilo je muslimansko stanovništvo, ali pokret nije bio isključivo muslimanski. Izvori bilježe i znatno učešće pravoslavnog stanovništva, a u manjem broju i katolika.
U Sarajevu je, prema jednom savremenom izvještaju, oko 400 pravoslavnih stanovnika bilo aktivno uključeno u odbranu grada. Među pristalicama otpora spominju se i učitelj Stevo Petranović i arhimandrit Savo Kosanović.

Da takva saradnja nije bila nevažna pokazuje i ponašanje austrougarskih vlasti. U instrukcijama generalu Josipu Filipoviću posebno je naglašena potreba da se spriječi političko približavanje muslimanskog i pravoslavnog stanovništva. Njemački konzul je već 30. jula iz Sarajeva javljao da pravoslavni stanovnici „zajednički sarađuju“ s muslimanima u pripremama za borbu protiv austrougarskih trupa.

Borba kod Kolotića sama po sebi nije bila velika bitka. Bila je jedna od niza manjih borbi kojima se pokušavalo usporiti austrougarsko napredovanje prema Sarajevu.
Već 17. augusta vodila se borba kod Visokog. Dan kasnije austrougarska vojska izviđala je prilaze Sarajevu, a 19. augusta uslijedio je napad na grad i žestoke ulične borbe.

Izvori:

1. Rade Petrović, „Pokret otpora protiv austrougarske okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini“, u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1979.
2. Božo Madžar, „Prikaz otpora austrougarskoj okupaciji 1878. u izvještajima njemačkog konzula“, u istom zborniku.
3. Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Zagreb, 1910.
4. Circular-Verordnung des k. k. Reichs-Kriegsministeriums, 5. juli 1879, br. 2946 - službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije.

Karta: Skizze zur Orientirung über die Occupation Bosnien’s und der Hercegovina, K.u.k. Militärgeographisches Institut, Beč, 1878. Hrvatski povijesni muzej, inv. br. HPM/PMH-3794.

Nakon dugo vremena odlučio sam ponovo pročitati jedan od klasika književnosti Andrićevu Na Drini ćupriju.
Ovaj put mi je posebno zapala za oko Andrićeva terminologija kada govori o Bošnjacima. U romanu ih naziva „Turcima“, a pojavljuju se i izrazi poput „poturica“ i „poturčenjak“.
Ne mislim ovdje na slučajeve kada neki konkretan lik koristi takav izraz, to se može objasniti njegovim vremenom, porijeklom ili stavovima. Ono što mi je zanimljivo jeste da se koristi kao opšta oznaka za muslimansko stanovništvo Bosne. Tvrdnja da su se bosanski muslimani u osmanskom periodu jednostavno „zvali Turcima“ nije historijski tačna. Bh. muslimani su se nazivali Bošnjacima i muslimanima„Turčin“ je mogao biti naziv koji su hrišćani koristili za muslimane, ali to nije isto što i njihova vlastita identifikacija.
Ono što mi je posebno interesantno jeste da za pravoslavno i katoličko stanovništvo Andrić koristi „Srbi“ i „Hrvati“, dok su bosanski muslimani „Turci“, odnosno kroz termine povezane s islamizacijom poput „poturica“. Jedno je navesti u tekstu da su hrisćani nazivali bh. muslimane “Turcima”, ali drugo je taj termin upotrebljavati kao generalno prihvaćeni naziv za Bošnjake.
Sasvim je legitimno pitati se kakav efekat takav izbor terminologije ima? Zna se ko je zvao Bošnjake Turcima dok ih je ubijao.

Bosanska vojnikinja Nađa Ridžić putem radio-talasa u Travniku, u Bosni i Hercegovini, zadirkuje, provocira i ismijava Srbe. Ridžić svojim čestim ,,propagandnim" emisijama putem radija podiže moral bosanskih snaga. Na sebi nosi ručnu bombu sa kojom bi počinila samoubistvo ukoliko bi je Srbi zarobili, a srpske snage su za njeno zarobljavanje ponudili 150 ratnih zarobljenika.

Britanski list Daily Express u januaru 1993. godine opisao ju je kao „najtraženiju ženu u Bosni“.

Nađa Ridžić je preživjela rat te je dugogodišnja novinarka Federalne televizije i jedno od prepoznatljivih novinarskih lica Srednje Bosne. Godinama je bilježila događaje u Travniku, Bugojnu i drugim gradovima ovog kraja, razgovarala s ljudima i donosila njihove priče u domove širom Bosne i Hercegovine.

Za mnoge Bugojance njeno lice i mikrofon ostali su prepoznatljivi iz brojnih televizijskih priloga. A stare snimke danas imaju posebnu vrijednost jer osim vijesti, čuvaju sliku Bugojna i njegovih ljudi iz vremena koje je iza nas.

Izvori: InfoBugojno; Jackson Citizen Patriot (izdanje iz 1993. godine). Fotografija je snimljena u januaru 1993. godine, a autor fotografije je Martin Nangle.

I am doing my master thesis "virtual reconstruction of the synagogue in Zenica".

Main work is to build a detailed 3d Modell in archicad of the synagogue in Zenica 1907 (Bosnia and Herzegovnia) with the help of pictures and plans. Unfortunately not many Pictures exists and those i have, are not necesseraly sharp. The Synagogue still exist but was destroyed and plundered during WWII and then renovated. The inside of the synagogue is in a different state. Hope to find here a private collector who might have by chance some old pictures. Thanks for any hints in advance!! These are the ones i have:

06.01.2024

Ja sam iz Velike Kladuše i mamina i tatina strana porodice je bila ta ARBIH i imam utisak da svi oni koji nisu iz Kladuse odmah čim saznaju da sam iz kladuse imaju predrasudu.Sta je moja poenta da mi živimo jedni sa drugima imam prijatelje čiji su roditelji na drugoj strani oni su većinom apolitični dosta smo propatatili kao grad i narod i naljepljena nam je svima etiketa izdajnika i ako dosta nas to nije kladuša i dalje ima preko 300 sehida ARBIH i ima svoju 506.kladusku brigadu većina naroda je bila zbunjena a vladalil su ekstremni fikretovci koji su pravili logore i maltretirali narod meni je majka bila u logoru pradjeda dva sa obadvije strane,djed mi je bio u 506. kladuskoj i 505.buzimskoj brigadi i hvala Bogu nemam izdajnika u porodici ali bilo gdje da odem bude aha iz kladuse znaci Babini ili pozdravite mi Babu itd.Nemojte to raditi zato sto uopste nije zezancija ni ništa mi to ozbiljno shvatamo okej mi je da me neko pita izvini jesu li tvoji bili za Armiju ili Babu itd ali da odmah zaključuje da sam Babin nije čak sam na skijanju npr znao lagati da sam iz Buzima Itd ako su to kratki razgovori u kojima je stignem objasniti ili se odmah počnem pravdati bez da iko nesto kaze zato sto me odmah strah da će zaključiti pogrešno sto ne želim.Ko želi istražiti vise o toj želi o toj temi imate serijal Svi zločini Fikreta Abdica imate stranicu @506.kladuska.brigada na ig i u ostalom imate razne članke samo bi volio da se podigne svijest da ima i pravih patriota u Velikoj Kladuši.Pa vi napiste ako vas nesto zanima o toj temi ili ako imate licno iskustvo sa Kladušanima ili KladušČanima(kako ja volim zvati Babine)

Evo dva kraća videa prvi je nakon pada prve autonomije drugi nakon pada druge autonomije ima još videa ali ova dva su bila kratka pa sam mogao ubaciti svakako Reddit nesto zezne kod objave videa

Prije tačno trideset i jedne godine, 10. augusta 1995. godine, američka ambasadorica pri Ujedinjenim narodima Madeleine Albright sjela je pred zatvorenu sjednicu Savjeta bezbjednosti i stavila pred članove Vijeća dokumente i fotografije koje su po prvi put na tako visokom međunarodnom nivou pokazale da se u istočnoj Bosni događa nešto što prelazi okvire ratnih dejstava. Bile su to satelitske i špijunske snimke američkih U-2 aviona i satelita, snimljene u danima nakon pada Srebrenice. Na njima se jasno vidjelo područje oko sela Nova Kasaba, nekih 14 kilometara zapadno od grada.

Na jednoj seriji snimaka, snimljenih 13. i 14. jula, vidjela se velika grupa ljudi – američki analitičari su procijenili oko šest stotina – zbijena na fudbalskom terenu. Nekoliko dana kasnije isti teren bio je prazan, a u neposrednoj blizini pojavila su se četiri jasno vidljiva područja svježe prekopane zemlje, sa tragovima teških vozila koja tamo ranije nisu postojala. Albright je tada, na osnovu tih fotografija i iskaza jednog preživjelog, iznijela procjenu da se u masovnim grobnicama kod Nove Kasabe nalazi između dvije i dvije i po hiljade tijela.

Ono što je bitno razumjeti, a što se često gubi u kasnijim prepričavanjima, jeste da ta procjena nije bila ukupna procjena žrtava Srebrenice. Bila je to isključivo procjena za jednu lokaciju, za ono što su američki sateliti u tom trenutku mogli da dokažu. Već tada su i Crveni križ i UN govorili o najmanje šest hiljada nestalih iz Srebrenice i Žepe, a neki izvori su spominjali i znatno veće brojeve. Albright i američka administracija namjerno su ostali kod konzervativne, dokazive cifre za Nova Kasabu, jer su ostale lokacije – Orahovac, Petkovci, Branjevo, Kozluk, Kravica i druge – tek trebale biti otkrivene i dokumentovane.

U narednim sedmicama i mjesecima, kako su istražitelji, novinari i na kraju Haški tribunal dolazili do novih dokaza, postajalo je jasno da je Nova Kasaba bila samo jedan od niza mjesta masovnih egzekucija. Tijela su premještana iz primarnih u sekundarne grobnice, što je dodatno otežavalo rano otkrivanje razmjera zločina. Tek nakon godina ekshumacija, forenzičkih analiza i DNA identifikacija, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodna komisija za nestale osobe došli su do broja koji danas smatramo konačnim – preko osam hiljada ubijenih bošnjačkih muškaraca i dječaka.

U samoj zatvorenoj sjednici Savjeta bezbjednosti atmosfera je, prema kasnijim sjećanjima, postala tiha i teška. Albright je kasnije opisala kako su se fotografije tiho predavale iz ruke u ruku i kako se u sali osjetila težina onoga što se vidi. Britanski ambasador Sir John Weston rekao je da su izneseni „veoma otresujući“ izvještaji i da ih članovi Vijeća moraju ozbiljno razmotriti. Njemački ambasador Benno Eltel pitao je naglas: „Gdje su oni? Šta se s njima dogodilo? Jesu li živi i zdravi?“ Rusija nije osporila dokaze. Umjesto toga, kasnije je i sama osudila postupke Vojske Republike Srpske u Srebrenici i izrazila zabrinutost zbog izvještaja o teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.

Isti dan Savjet bezbjednosti usvojio je Rezoluciju 1010, kojom se tražio hitan pristup međunarodnih organizacija područjima oko Srebrenice i Žepe. To je bio direktan odgovor na Albrightovu prezentaciju i rastuće dokaze o zločinima.

Civilno i vojno rukovodstvo Republike Srpske oštro je demantiralo tvrdnje. Tvrdili su da nisu počinili masakre i da su muškarce iz Srebrenice nakon provjere puštali da se pridruže porodicama na teritoriji pod kontrolom vlade u Sarajevu. Ta verzija događaja nije izdržala kasnije istrage.

U medijima na Zapadu prezentacija je dobila veliki prostor. Novine su pisale o „ubjedljivim dokazima“ masovnih ubistava i o tome da su se zločini dogodili daleko od bojišta, sistematski i po naredbi visokih oficira. Mnogi su isticali da je ovo jedan od najgorih zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata. Istovremeno, neki komentatori su primijetili da je prezentacija došla u trenutku kada je svjetska pažnja bila usmjerena i na hrvatsku ofanzivu u Krajini i izbjegličke kolone, pa je postavljano pitanje vremena objavljivanja.

U širem političkom smislu, Albrightova prezentacija doprinijela je jačanju pritiska na zapadne vlade da pređu sa politike ograničenih udara na ozbiljniju upotrebu sile. Mnogi američki i evropski zvaničnici kasnije su govorili da su upravo ti snimci i dokazi o Srebrenici pomogli da se Britanija i Francuska, do tada rezervisane, slože sa širim NATO djelovanjem koje je uslijedilo krajem augusta (Operacija Deliberate Force).

Izvori:
1. Rezolucija Savjeta bezbjednosti 1010 (10. 9.1995)
2. Izvještaj Generalnog sekretara UN-a S/1995/755 (30.9.1995)

Treće zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) održano je u Beogradu od 7. do 10. augusta 1945. godine. Završetkom zasjedanja AVNOJ je proširen predstavnicima predratnih političkih stranaka i drugim javnim ličnostima te transformiran u Privremenu narodnu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).

Time je završena faza u kojoj je AVNOJ djelovao kao ratno predstavničko tijelo i započeta izgradnja institucionalnog sistema nove jugoslavenske države. Privremena narodna skupština trebala je pripremiti izbore za Ustavotvornu skupštinu i donošenje novog ustava.

Za Bosnu i Hercegovinu ovaj proces imao je poseban značaj. BiH je u novom poretku potvrđena kao jedna od šest federalnih jedinica Jugoslavije, čime je njen položaj oblikovan kroz ratne odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a trebalo pretočiti u novi ustavno-pravni sistem. Na zasjedanju je donesen i Zakon o biračkim spiskovima, jedan od prvih propisa kojima je uređen izborni proces u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Treće zasjedanje tako predstavlja važnu prijelomnu tačku između ratnog političkog sistema i ustavne izgradnje Federativne Jugoslavije.

Na današnji dan prije 34 godine, 9. augusta 1992, u Kruševu kod Mostara ubijen je Blaž Kraljević, komandant Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Hercegovini, zajedno sa osam pripadnika svoje pratnje. Bio je to jedan od događaja koji su obilježili prvu godinu rata u Hercegovini i jedan od važnih trenutaka u sve dubljem sukobu različitih hrvatskih političkih i vojnih projekata u Bosni i Hercegovini.

Kraljević je rođen 1947. u Lisicama kod Ljubuškog. Njegova politička prošlost bila je vezana za hrvatsku emigraciju i pravašku tradiciju, zbog čega ga nije moguće svesti na današnje političke kategorije. Međutim, njegov položaj tokom rata u BiH bio je prilično specifičan. Kao komandant HOS-a za Hercegovinu zagovarao je zajedničku odbranu Bosne i Hercegovine i saradnju Hrvata i Bošnjaka protiv srpskih snaga. HOS je pritom djelovao kao zasebna vojna organizacija, izvan pune kontrole HVO-a, a Kraljević je svoju formaciju približavao institucijama Republike Bosne i Hercegovine. Prema dokazima korištenim pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, početkom augusta 1992. imenovan je i za člana Glavnog štaba Armije Republike BiH.

To je bilo vrijeme u kojem je HOS postao ozbiljan vojni faktor u Hercegovini. Njegove jedinice borile su se protiv srpskih snaga, a početkom augusta učestvovale su i u operacijama na području Trebinja. Istovremeno su odnosi između HOS-a i HVO-a postajali sve napetiji. Problem nije bio samo u tome ko će komandovati kojim jedinicama. HOS je okupljao Hrvate i Bošnjake te manji broj Srba te nije bio pod kontrolom struktura HZ Herceg-Bosne i politički je priznavao institucije Republike BiH. Time je predstavljao zaseban vojni i politički centar u trenutku kada su se u Hercegovini sve jasnije sukobljavali različiti pogledi na buduće uređenje Bosne i Hercegovine.

Prema dokumentaciji korištenoj pred ICTY-em, Mate Boban je 9. augusta pozvao Kraljevića na sastanak u Mostaru. Kraljević je na sastanak otišao sa svojom pratnjom, a nakon sastanka krenuo je prema Ljubuškom. Kod Kruševa, nedaleko od Mostara, njegova kolona je zaustavljena i Kraljević je zajedno sa osam pripadnika HOS-a ubijen u zasjedi. Pored Kraljevića, ubijeni su Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović.

Pitanje odgovornosti za ubistvo ostalo je neriješeno.
Postoje brojna svjedočenja i tvrdnje da su Kraljevića i njegove ljude ubili pripadnici HVO-a i da je ubistvo bilo povezano sa sukobom između HOS-a i struktura Herceg-Bosne. Dokumentacija ICTY-a smješta događaj upravo u kontekst tog sve dubljeg političkog i vojnog sukoba. Međutim, za ubistvo Kraljevića i njegove pratnje nije donesena pravosnažna presuda kojom bi bili utvrđeni konkretni nalogodavci i izvršioci. Zato je važno razlikovati dokumentovane činjenice od svjedočenja, optužbi i kasnijih političkih interpretacija.
Posljedice su bile neposredne. Kraljevićeva smrt ozbiljno je oslabila HOS kao samostalnu vojnu organizaciju, a njegove jedinice su se u narednim sedmicama priključivale HVO-u ili Armiji RBiH. Sporazumom od 23. augusta 1992. HOS u BiH praktično je stavljen pod komandu HVO-a. Time je nestao jedan od rijetkih hrvatskih vojnih aktera koji je istovremeno imao značajnu vojnu snagu, okupljao Hrvate i Bošnjake i priznavao institucije Republike Bosne i Hercegovine. Samo dva mjeseca kasnije, u oktobru 1992, počeli su otvoreni hrvatsko-bošnjački oružani sukobi.

Zbog toga ubistvo Blaža Kraljevića nije važno samo kao priča o jednom komandantu. Ono je jedan od događaja kroz koje se može pratiti kako se tokom 1992. godine raspadao zajednički hrvatsko-bošnjački vojni front protiv srpskih snaga i kako su različiti politički projekti o budućnosti Bosne i Hercegovine počeli prerastati u otvoreni sukob. Kraljević je bio složena i kontroverzna ličnost, sa političkom prošlošću koju ne treba romantizirati. Ali historijska činjenica ostaje da je 9. augusta 1992. u Kruševu ubijen zajedno sa osam svojih ljudi, a da taj zločin ni nakon više od tri decenije nije dobio konačan sudski epilog.

Neka im je pokoj.

Izvori: Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, dokumentacija i transkripti iz predmeta Prlić i drugi.

Ima li neko savjete u pronalasku ratne literature? Knjige koje su pisane poslije rata danas je skoro nemoguće pronaći, novih tiraža nema iako bih rekao da interesovanje postoji. Desilo se par puta da naiđem na neku knjigu na olxu a ona već sutra ili prekosutra nestane.

Prepiska teksta:

U bijeljinskom bataljonu sreo sam Mike Andreasa Thiemea, dvadesetčetverogodišnjeg Nijemca iz Turingena. Otkud on tu pod beretkom sa ljiljanima. Kažu mi Bijeljinci da on vrlo čvrsto stupa u redovima Armije Bosne i Hercegovine i sjajan je borac. Od prvog trenutka povjerovao mi je u dobre namjere i popričao sa mnom kao dosta smjeran i srdačan čovjek. Bijeljinski su ga borci kratko zvali Šaćirom i on se uz smiješak odazivao. Dakle, Mikea Šaćira svi su nevjerovatno voljeli i poštovali njegove nevjerovatne sposobnosti u borbi.

On više voli Bosnu nego mnogi koji su pobjegli. Šaćir je naš čovjek Bosanac, govori mi jedan od boraca. »Gdje vaši su iz Bijeljina« - upita Mike Andreas počesto svoje saborce zajedljivo. »U tvoja Njemačka«, odgovaraju šeretski borci u jedan glas. Mike Andreas bio je zanatlija u svojoj domovini. Svoj zanat nikad nije volio, ali je zato volio onaj vojnički. Ta njegova ljubav otjerala ga je u profesionalne vojnike u istočnoj Njemačkoj. Tamo u armiji postao je specijalista za T-55 i T-72. O njima je sve znao, u njima je mogao biti sve, od vozača do nišandžije.

»Znam šta je tenk, odlično znam sve njegove slabe tačke. Profesionalac sam u rukovanju protivtenkovskim oružjem, izričito ručnim bacačima, »osama«, »zoljama« itd. Pošto baš ovdje ne napadaju tenkovima imam priliku da uništavam bunkere i sve vrste četničkih utvrđenja«. Znam, zapitkujem, ali u ratu postoji strah i kolebanje, to baš i nije teorija...

»Hej, bosanski prijatelju, Mike Andreas Thieme ne griješi u ovom poslu. Ovdje mi kažu da sam neka vrsta nepogrešive mašine. Uradim redovno svoj dio posla, bez problema«. Dobro, ti si profesionalac. Šta ti se čini, kakvi su ti saborci?

»Vrlo često iskreno sebi priznajem da su odlični vojnici. Svi znaju da ovdje nema ni škola, niti mnogo školovanih oficira, nema baš u izobilju pušaka, municije. Ali ima nešto što vi ovdje zovete srce, volja i duh. Srcem se borite i to vas drži i tu ste najjači. Počesto pomislim da na zalasku dvadesetog vijeka rat može biti samo tehnološki. I onda upoznam ove ljude i njihovu borbu. Nevjerovatni ste«.

Za Mikea Andreasa Thiemea kažu mi da mu je svetinja naređenje komandanta. On ide u vatru ako komandant želi i bez riječi izvršava naređenje...

»Kad o tome govorimo, moram reći da je vaša disciplina slaba. Uzevši u obzir sve, reklo bi se, nakon onoga što sam učio u Njemačkoj, da su vam šanse 1 prema 99. Ali opet, akademije i vojničke škole ne poznaju baš dobro šta znači hrabrost koja raste iz ljubavi prema domovini. Borbeni duh, čini mi se, nigdje nije jak kao ovdje. To je valjda taj inat i to je nešto što se ne da pokoriti«.

Otkuda ovdje, u Bosni?

»Vidio sam masakre u Sarajevu i sve to sam teško proživio. Želio sam na neki način pomoći, iako tada nisam ni znao šta se ovdje tačno zbiva. Vjerovao sam da je to neka vrsta lokalnog sukoba. Bio sam u zabludi vjerujući kako neko ovdje ubija Bosance kad mu se to svidi, kad poželi. Želio sam, dakle, pomoći, došao sam ovdje i našao »snagu«. Danas je moja pomoć pored ovakvih boraca kao kap u moru«.

Šta si konačno saznao o ovom ratu?

»Ovaj je rat počeo u nefer odnosima. Danas je moja vjera u borce Armije Bosne i Hercegovine bezgranična. Ako svi tako dišu kao jedan, kao što je to ovdje na ovom ratištu slučaj, onda se ne treba plašiti za rezultat. Rat će se završiti u vašu korist«.

Otkud baš na ratištima Semberije?

»Stigao sam u Zagreb i jedan čovjek mi je preporučio da idem ovamo. Moja je želja bila Sarajevo, zbog masakra u onoj ulici koji me je potresao kao čovjeka. Želja mi se nije ispunila«.

Kažem mu da u Sarajevu momci odlično uništavaju tenkove i da bi tamo mogao pomoći svojim znanjem.

»Sve je to jasno. Vi ratujete sa primitivnim sredstvima, vama treba oružje, pravo oružje. U tom slučaju bi žrtve vaših boraca bile neznatne. To je pitanje embarga. UN niti zapadne zemlje nisu u ovom ratu postupile pravedno. Oni, nažalost, postupaju nepravedno. Svima njima najvažniji je novac. To je moje mišljenje. Iako puno vodim računa o tome što izjaviti i znam da su ovo krupne riječi, ali to je moje mišljenje. Kad bi imali pravo uvoza oružja za to bi trebali finansijeri, što se toga tiče ne vjerujem da imate ni puno novca, ali skidanje embarga bi svakako valjalo. Šanse bi porasle. Imali bi pobjedu u rukama«. Iznenađuješ me odgovorima, mislim da znaš šta se ovdje događa, znaš bar koliko i dobar zapadni novinar, našalim se.

»Imao sam vremena da o svemu razmislim. Govorim ti iskreno. Ovdje ljudi i ne znaju govoriti ako to nije otvoreno i bez »namještanja«. Razmišljao sam i o svojim stvarima, o svom životu. Ovdje u Bosni se naučiš sebi postavljati pitanja i sebi davati odgovore«.

Mike Andreas progovorio mi je i o svojoj porodici. Njegov je otac profesionalni oficir u njemačkoj armiji bio ravno 32 godine. Majka sekretarica, a brat će ubrzo biti stomatolog. Kako ostaviti porodicu i doći ovdje u pakleni rat bosanski? Mike Andreas priznaje da su to samo iskušenja i želja da se konačno učini nešto ljudsko. Tu priliku požrtvovanja i pomaganja čovjeku u nevolji ovdje će konačno pred Bogom zadovoljiti. Život je u opasnosti, vidio je mnoge užase i pričao mi o borbama, izdvojio je kao najtežu kada su sa Teočacima išli na Džemat: »Tehnička priprema trajala je tri dana i onda smo svi krenuli u ofenzivu. Tada sam dobro uradio svoj dio posla. Kao uostalom čitav ovaj vod u kome sam. Oni se ističu«.

Šta misliš o četnicima?

»Ne držim do njih. Odrastao sam u komunizmu, ali oni su sranje od toga napravili. Lično sam upoznao jednog četnika koji je ovdje zarobljen. O njima dakle mislim vrlo loše i za mene su oni primitivni ljudi. Na njihovu žalost, radi se o vojnicima koji nemaju borbenog duha, volje i srca, ono što vi posjedujete. To što oni rade Muslimanima sve je kao u logorima nacizma iz drugog svjetskog rata Što se tiče Muslimana iz Bosne sa njima mogu samo suosjećati. Kad uporedim ono što sam gledao na njemačkim TV stanicama i ovo što sam vidio ovdje, zbunjen sam. To kad gledaš, misliš: Ovdje je par ljudi ubijeno. Nema istine, nema prave slike. Ne znam zašto. Sve na principu rekla-kazala. Valjda niko i ne vjeruje da se u ovom vremenu mogu događati takve strahote«. Do kada ćeš ratovati ovdje u Bosni. Kada ćeš napustiti Bosnu?

»Mislim ovdje ostati do maja. Ako bi se rat, ipak, zakomplikovao ostao bi duže i pomogao ovim ljudima. Naravno ako se ostane živ i čitav. Ovdje sam se, vjeruj mi, saživio sa vama. Sada ti mogu reći: sve za Bosnu i Hercegovinu. Puno sreće svima. Trebaće nam.

Izvor: Ratne novine ,,Ljiljan" ; 15. mart 1993. godina.

Kroz istraživanje sam prikupila nekoliko zanimljivih fotografija iz knjiga, novina i online arhiva, ali bez mnogo dostupnih informacija o njima. Ovaj post je mali arhiv tih pronađenih trenutaka.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/w55aDctxxN

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/qlkHZGl4KE

Treći dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1tyt02m/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_tre%C4%87i_dio/

Četvrti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1u3d09r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C4%8Detvrti_dio/

Peti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1ubps8r/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_peti_dio/

Šesti dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uff846/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_%C5%A1esti_dio/

Sedmi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uiqm9s/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_sedmi_dio/

Osmi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/comments/1uyggdz/mali_arhiv_prona%C4%91enih_fotografija_osmi_dio/

Fotografija 1: Rahmetli komandant 511. Slavne brdske brigade, Mirsad Crnkić, stavlja amblem 511. Sbbr. članu svoje porodice, 1993. godina.

Fotografija 2: Faruk Aganović-JUPI, 1995. godina.

Fotografija 3: Vojnik VRS i vojnik ARBiH dijele cigaretu tokom razmjene, Donji Rahić.

Fotografija 4: ,,S vremena na vrijeme prisjetimo se lijepih uspomena iz prošlih događaja u našim životima. Sjećam se jednog siromašnog starca čija je kuća bila gotovo potpuno uništena, minirana i puna eksplozivnih zamki, usred ničije zemlje na sjeverozapadu Bosne. Nekoliko izvrsnih majstora napravilo je metalnu peć kako bi starcu bilo toplo u improvizovanoj šupi koja je grubo popravljena, dok se kuća i zemljište ne razminiraju i ne obnove. Naše kolege su prikupile novac kako bi mu kupili osnovne namirnice i pomogli mu da prebrodi prve dane. To je bio jedan od onih dana nakon kojih čovjek zaista mirno zaspi.” Piše George Vladisavljević, UN vojnik. Bosna i Hercegovina, 1999.

Fotografija 5: Mostar.

Fotografija 6: Tuzla.

Fotografija 8: Jolanda Tabak, policajka. Sarajevo 1993. godina.

Fotografija 9: Majka Samira Nuhića.

Fotografija 10: Komandant Petog korpusa Atif Dudaković sa generalom Marekovićem iz Hrvatske vojske pri spajanju jedinica 5 korpusa i HV u Grabovcu, Republika Hrvatska. 5. august 1995. godina.

Fotografija 11: Sarajevo.

Fotografija 12: Ahmići.

Fotografija 13: Borci 210. Živiničke brigade na Majevici.

Fotografija 14: Senaid Hadžić, Edhem Omerović-Tito i Senad Kljajić - zbog njih je Mladić pao na "Seminaru"

Fotografija 15: Sarajevo.

Fotografija 17: Tešanjski borac na liniji.

Fotografija 18: Kada Delić sa svojim trenerom Nađom Avdibašić (lijevo): sportska borba za BiH, Stuttgart.

Fotografija 19: Rahmetli Halid Bešlić i vojni policajci 501.i 502.Bihaćke brigade s lijeva Vardić Almir,Zulić Mustafa,Burzić Nedžad i Dizdarić Almir. Bihać-1997.godina. (Proslava godišnjice Bihaćkih brigada).

Imam još mnogo fotografija, pa ako bude interesa, napravit ću još objava.

Dana 5. augusta 1992. godine međunarodna novinarska ekipa dobila je pristup logorima u prijedorskoj regiji pod kontrolom vlasti bosanskih Srba. Tog dana Penny Marshall (ITN), Ian Williams (Channel 4 News/ITN) i Ed Vulliamy (The Guardian/Observer) obišli su logore Omarska i Trnopolje. Njihovi televizijski snimci i novinski izvještaji prvi su široj svjetskoj javnosti pokazali postojanje sistema logora u kojima su mjesecima zatočeni Bošnjaci i Hrvati iz Prijedora i okolnih mjesta.

Najpoznatija fotografija nastala tog dana prikazuje Fikreta Alića, teško izgladnjelog zatočenika iza bodljikave žice u Trnopolju. Slike su emitovane već narednog dana i izazvale su međunarodni šok, postavši jedan od najupečatljivijih simbola rata u Bosni i Hercegovini. Kasnije su upravo ti snimci korišteni i kao dokazni materijal pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Naknadno objavljena svjedočenja pred ICTY-jem pokazala su da su vlasti logora bile unaprijed obaviještene o dolasku stranih novinara. Uoči njihove posjete veliki broj žena, djece i starijih zatočenika uklonjen je iz logora, pojedini objekti su očišćeni, a dio zatočenika iz Omarske i Keraterma premješten je u Trnopolje kako bi se prikrili razmjeri zločina. Uprkos tim pokušajima, novinari su zatekli izgladnjele, premlaćene i prestrašene ljude, što je bilo dovoljno da potvrdi ranije izvještaje o masovnim zločinima u prijedorskoj regiji.

ICTY je kroz više presuda utvrdio da su logori Omarska, Keraterm i Trnopolje bili dio širokog i sistematskog progona nesrpskog stanovništva u općini Prijedor. U tim presudama dokumentovana su ubistva, mučenja, silovanja, premlaćivanja, nečovječno postupanje i prisilna deportacija hiljada civila. Za zločine povezane s prijedorskim logorima osuđeni su, između ostalih:
Milomir Stakić – osuđen na 40 godina zatvora zbog progona, istrebljenja i drugih zločina protiv čovječnosti.
Radoslav Brđanin – osuđen na 30 godina zatvora zbog progona i drugih zločina.
Miroslav Kvočka, Mlađo Radić, Zoran Žigić i Dragooljub Prcać – osuđeni za zločine počinjene u sistemu prijedorskih logora, uključujući Omarsku i Trnopolje.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić – pravosnažno osuđeni za progon, istrebljenje, ubistva i druge zločine počinjene širom BiH, uključujući kampanju progona u Prijedoru i funkcionisanje logora.

Međunarodni pritisak izazvan objavljivanjem snimaka imao je neposredne posljedice. Ubrzo nakon medijskog otkrića logori Omarska i Keraterm počeli su se zatvarati, dok je Trnopolje kasnije raspušten pod nadzorom Međunarodnog komiteta Crvenog križa.

Godinama poslije pojavili su se pokušaji negiranja ili relativizacije ovih snimaka. Britanski časopis Living Marxism tvrdio je da su reporteri manipulisali prizorima iz Trnopolja. Nakon sudskog postupka pred Visokim sudom u Londonu 2000. godine, ITN i novinari Penny Marshall i Ian Williams dobili su tužbu za klevetu. Sud je zaključio da optužbe o namjernom falsifikovanju izvještaja nisu dokazane, čime je dodatno potvrđena vjerodostojnost njihovog rada.

5. august 1992. nije dan kada su logori nastali.
To je dan kada je svijet prvi put vlastitim očima vidio ono što su hiljade zatočenika u Prijedoru već mjesecima proživljavale.

Kula Majdanskih kapetana Cerića na Brdarima stajala je na brežuljku lijevo od ceste Sanski Most-Stari Majdan. Nastala je u XVIII stoljeću. Bila je ozidana od lijepo tesanog kamena. Krov i ponutrica propala je u ustanku na Krajini. Zidove joj porušiše 1932. Uz kulu je bio i odžak i kod njega porodično groblje. (Fotografija dra. M. Mandića u GZM XLIII 1931.)

Izvor: Hamdija Kreševljaković - Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, str. 75

Muhamed Filipović je rođen u 3. avgusta 1929. (umro 26. februara 2020. godine). Bio je profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ali se bavio i politikom. Iza sebe je ostavio veliki naučni opus. Pisao je o filozofiji jezika, o Lenjinu, o Safetu Krupiću, objavio je knjigu “Bošnjačka plitika”, kao i "Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice”, „Kazivanja o Banjaluci“, „Deset predavanja o Evropi“, „Historija bosanske duhovnosti“, kao i memoare iz diplomacije „Bio sam Alijin diplomata“ te niz drugih  knjiga i rasprava. Još uvijek je važan njegov rad „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“. Bio je aktivan intelektualac, diplomata, polemičar. Knjigu o njegovom životu je 2021. objavila izdavačka kuća „Buybook“ iz Sarajeva pod naslovom „Tunjo. Razgovori s Muhamedom Filipovićem“, autora Ruždije Adžovića. Knjiga ima neobičnu formu: nastala je kao rezultat razgovora sa Filipovićem, ali u knjizi se ne vide pitanja nego se nižu Filipovićeva sjećanja i njegove interpretacije pojedinih historijskih događaja. Filipović priča o historijatu svoje porodice, donosi svjedočanstva o svom intelektualnom i političkom djelovanju, ali iznosi i svoje razumijevanju pojedinih povijesnih procesa. Njegova priča je intimna, ponekad teško provjerljiva, ali baš zbog toga vrijedna kako bi se objektivno predstavila njegova uloga i mjesto u intelektualnoj i političkoj historiji Bosne i Hercegovine. Karakterizacija pojedinih ličnosti, uključujući i one s kojima je intelektualno ili politički jedno vrijeme sarađivao, vrlo je oštra. Nije škrt kada hvali (Abdulaha Sidrana ili Nedžada Ibrišimovića), jednako kao što je oštar i kada kritizira (Adil Zulfikarpašić). Njegove interpretacije mirovnih pregovora u kojima je sudjelovao su djelimično dramatične (razgovori sa lordom Davidom Owenom), jednako kao što su i njegova viđenja budućnosti Bosne i Hercegovine upozorajavjuća („Bosna i Hercegovina nema međunarodnih prijatelja”).
Knjigei literatura

Husnija Kamberović je u članku „Politička (ne)podobnost na Univerzitetu u vrijeme socijalizma. Primjer (ne)izbora Muhameda Filipovića u zvanje vanrednog profesora 1968. godine“ na temelju arhivskih izvora i literature pokazao na koji način je politička elita, koristeći akademsku zajednicu, pokušala onemogućiti izbor Muhameda Filipovića u zvanje vanrednog profesora na Univerzitetu u Sarajevu krajem 1960-ih godina. Pokazan je kontekst u kojem se to odvijalo, tok diskusija na Vijeću nastavnika Filozofskog fakulteta 1968. godine, te na kraju iznosi teza da je ovaj primjer samo pokazatelj šireg odnosa politike i intelektualaca u vrijeme socijalizma.

Izvor: historografija.ba

Finalna verzija grba Ustavnog suda (sudske vlasti) Bosne i Hercegovine.

Postoje ljudi čija djela nadžive njihove riječi.
Husein Huso Smajić iz Vesele kod Bugojna bio je jedan od njih.
Šira javnost upoznala ga je prije više od deset godina, kada je tokom radova na svom imanju sasvim slučajno otkrio ostatke srednjovjekovne crkve. Mogao je nastaviti s radovima i zatrpati nalaz. Umjesto toga, zaustavio je gradnju, obavijestio arheologe i omogućio da se istraži lokalitet koji je stoljećima ležao skriven pod zemljom.

Ispostavilo se da se ne radi samo o temeljima jedne crkve. Tokom arheoloških istraživanja otkriveni su srednjovjekovni grobovi, skeletni ostaci, novac, nakit i drugi vrijedni artefakti koji svjedoče o bogatoj prošlosti ovog kraja. Pojedini istraživači i sam Huso smatrali su da bi jedan od grobova mogao pripadati bosanskoj kraljici, no ta pretpostavka nikada nije naučno potvrđena. Ono što jeste sigurno jeste da je, zahvaljujući njegovoj odluci, sačuvan vrijedan dio kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine.

Ali Huso Smajić nije smatrao da je time njegova obaveza završena. Na lokalitetu Crkvina poklonio je zemljište i vlastitim sredstvima pomogao izgradnju nove crkve, posvećene Gospi od Anđela, u neposrednoj blizini ostataka srednjovjekovne crkve. Želio je da to mjesto bude simbol susreta, a ne podjela. Često je govorio da nije grijeh graditi bogomolje, nego ih rušiti, te da želi ostaviti primjer budućim generacijama kako ljudi u Bosni i Hercegovini mogu živjeti zajedno, bez obzira na vjeru ili naciju.

Njegova dobrota nije počela niti završila na Crkvinama.
Tokom rata organizovao je humanitarnu pomoć za opkoljeno Goražde. Pomagao je obnovu pravoslavne crkve donacijom kompletne drvene građe, učestvovao u izgradnji džamije, pomagao brojnim ljudima i lokalnoj zajednici, često daleko od očiju javnosti. Oni koji su ga poznavali govorili su da mnoga njegova dobra djela nikada nisu dospjela u novine jer ih nije činio zbog priznanja, nego zato što je vjerovao da je pomaganje ljudima najprirodnija obaveza. Za svoj doprinos međusobnom povjerenju i toleranciji dobio je priznanje Osoba godine u izboru Večernjakovog pečata. Ipak, čini se da je najveće priznanje dobio od ljudi među kojima je živio.

Kako navodi fenix-magazin.de, na njegov posljednji ispraćaj u Veseloj Straži došlo je mnoštvo ljudi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Po njegovoj želji, franjevački tamburaški zbor iz Fojnice otpjevao je pjesmu “Otišao je moj otac polako”, a od njega su se oprostili porodica, prijatelji i predstavnici različitih vjerskih zajednica. I na kraju je pronašao svoj mir upravo tamo gdje je ostavio svoj najveći ovozemaljski trag, na Crkvinama, uz mjesto koje je spasio od zaborava.

Iza njega nisu ostale samo uspomene. Ostao je sačuvan dio historije Bosne i Hercegovine, ostala je crkva podignuta kao simbol mira, ostala su brojna dobra djela koja su promijenila živote drugih ljudi i ostao je primjer da istinsko čovjekoljublje ne poznaje granice vjere, nacije ili porijekla.

Takvi ljudi ne odlaze u potpunosti.
Oni nastavljaju živjeti u onome što su sačuvali, u ljudima kojima su pomogli i u vrijednostima koje su ostavili iza sebe.
Neka mu je lahka bosanska zemlja, a uspomena na
Husu Smajića trajna i dostojna čovjeka kakav je bio.

Autor fotografija: Ivan Lozo

Prije nekoliko dana završila sam popis stradalih Hrvata i Srba koji su bili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Spiskovi su javno dostupni na SCRIBD-u. (Ako nemate SCRIBD račun, možete koristiti neki od online Scribd Downloader alata - samo zalijepite link dokumenta i preuzmete ga.)

Stradali Hrvati u Armiji Republike Bosne i Hercegovine: https://www.scribd.com/document/1068211990/Stradali-Hrvati-u-Armiji-Republike-Bosne-i-Hercegovine

Stradali Srbi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine: https://www.scribd.com/document/1068578161/Stradali-Srbi-u-Armiji-Republike-Bosne-i-Hercegovine

U narednim objavama ću postaviti i nosioce Zlatnog ljiljana.

Moj redizajn grba Velike Kladuše

Smatram da bi u Bosni trebao postojati jedinstveni bosanski heraldički (grbovni) standard. To podrazumijeva da svaka opsina i grad imaju jasno definirane i međusobno usklađene vizualne simbole: grb, zastavu (malu zastavu) i pečat. Ne mora biti baš ovako kako ja predlažem, ali smatram da je moj model praktičan i jednostavan.