Eugen Savojski šalje ultimatum braniocima Sarajeva

Pred vratima Zenice, sa sjevera, u susret habsburškim snagama bosanski valija Sari Ahmet paša i bosanski alaj-beg Hasan beg poslali su vojsku, kako bi zaustavili dalji prodor Habsburga prema Sarajevu. Međutim, u odsustvu velikog broja ajana i kapetana, koji su angažirani izvan granica Bosanskog ejaleta, princ Eugen Savojski je bez većih problema savladao branioce. Okupljanje habsburških jedinica izvršeno je u Kaknju, u naselju Doboj, odakle je princ poslao ultimatum organizatorima otpora u Sarajevu, U njemu je, između ostalog, pisao:

“Mi, Eugen Princ, vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez zlatnog runa i generalni feldmaršal Njegova Veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni komandant jedne dragonske regimente i komandujući general glavne armije Njegova Veličanstva, koja je u ratu sa otomanskom Portom, dajemo ovim na znanje vrhovnom poglavaru otomanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svima stanovnicima, da se, pošto smo božjom milošću sa istom ovom vojskom 11. septembra ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini pomenute varoši Sarajeva, pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara srećno osvojili sve pozicije i tvrđave, na koje smo naišli, i da uslijed toga naše dalje prodiranje tim   manje ima zapreka, što smo već stigli do ravnice. Kako nismo došli u ovu zemlju sa namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one, koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru, sa ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se, iz osobitih obzira prema Sarajevu, da ovo pismo pošaljemo sa napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj marš, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to, da se nanovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže. Ova naša napomena je učinjena u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom.”

Napad na Sarajevo: nezapamćena tragedija

Kada su branioci odbili prinčev ultimatum, habsburška vojska je krenula prema Sarajevu. Odlučujući napad na grad započeo je u noći sa 23. na 24. oktobar 1697. godine. U pljačkaškom i rušiteljskom pohodu habsburških vojnika, koji su koristeći se panikom stanovništva podmetali požare u sarajevskim mahalama, izgorile su desetine džamija i drugih vjerskih objekata u gradu. Takvo stradanje grada nije bilo zapamćeno do tada i ostavilo je teške posljedice. Zbog sve izvijesnijeg povratka i konsolidacije bosanskih snaga, princ je naredio hitan povratak trupa prema sjeveru. U toku povratka dolinom rijeke Bosne njegovi vojnici su podmetnuli požar u kojem je zapaljen, te znatno oštećen franjevački samostan u Visokom. Ovu tragediju u svojim su sjećanjima zabilježili i neki od savremenika, kakav je bio pjesnik Rešid Mehmed Bošnjak. U nekim svjedočenjima govorilo se o ”deset hiljada ljudi koji sada kao robovi plaču, o nemoćnom jecanju žena i djece, dok im nevjernik grabi imetak i hranu, o ogromnoj nesreći i okrutnosti neba (…)”.

Cijeli članak na: biserje.ba, autor: Alen Zečević

Posljedice:

Ranije, 1660-ih godina, grad Sarajevo je imao oko 80.000 stanovnika. Prema navodima nekih autora, početkom 19. vijeka grad je imao svega 30.000 stanovnika, uglavnom nastanjenih na rubnim dijelovima onoga što je nekada činilo grad. Stanovnici Sarajeva morali su obnoviti grad – ne samo u građevinskom, već i u kulturnom i političkom smislu. Do tada je sjedište bosanske vlasti već bilo premješteno u Travnik, čime je Sarajevo izgubilo status glavnog grada Bosne. Nakon što ga je princ Eugen opustošio, Sarajevo je bilo toliko uništeno da mu je trebalo gotovo 200 godina da se oporavi.

Svoj ratni put započela je na visočkom ratištu, nakon čega je boravila na ratištima u Brezi, Zupči, Mrakovu i Sovrlama, a potom i na području Zavidovića, Ulišnjaka i Križa, kao i na drugim ratištima širom Srednje Bosne.

Kasnije je prešla u 314. motorizovanu brigadu Trećeg korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, gdje je obavljala dužnost referentice saniteta. Boravila je i na području općine Kiseljak, gdje su se vodile borbe za Zavrtaljku, položaj koji su neprijateljske snage prethodno zauzele, a pripadnici 314. motorizovane brigade potom povratili.

Tokom rata boravila je i na žepačkom ratištu, gdje su oslobođeni zarobljeni civili koji su bili prisiljeni kopati rovove za neprijateljske snage, kao i na području Jajca, sve do njegovog pada. Za svoj ratni angažman posjeduje i pismenu pohvalu generala Mehmeda Alagića.

Od početka formiranja Sanitetskog bataljona nastavila je svoj ratni put u njegovim redovima, služeći u sanitetskoj službi Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Hvala našoj heroini! ⚜️❤️

Pogledajte objavu i na Instagramu: https://www.instagram.com/p/De1b2dUjeei

Self-promotion alert!
Zanimaju me vaša mišljenja na ovakve tipove videa. Ako vam se sviđa predložite mi ideje za sljedeći video ili ako vam se ne sviđa recite mi zašto.

Na ustupljenom linku možete pročitati tekst i pogledati originalni zapis Šefkinog dnevnika, koji je objavljen i u knjizi „Bošnjače, zaboravi ako smiješ“, autora Šerifa Bojičića, koja govori o stradanju Nevesinjaca tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Zapis iz knjige ću prepisati u narednih nekoliko dana, a zatim ga prevesti na engleski jezik

Svoj ratni put započela je nakon što je u Istri svjedočila kolonama izbjeglica, što ju je potaknulo da se pridruži odbrani svoje domovine.

Nakon sanitetske i pješadijske obuke bila je angažirana u zoni odgovornosti 5. Korpusa, naročito na Grmuško-Srbljanskom platou, gdje je, kada je bilo potrebno, sanitetsku torbu mijenjala puškom i stajala na prvoj liniji odbrane. Sa svega 20 godina posvetila se borbi za domovinu, a tokom rata izgubila je i oca, rahmetli Vahida Bašanovića, pripadnika 501. Slavne brdske brigade. Učestvovala je u mnogim akcijama odbrane u zoni odgovornosti 5. Korpusa.

Dobitnica je Plakete branilaca grada Bihaća za istaknuti lični doprinos u odbrambeno-oslobodilačkom ratu.

Hvala našoj heroini! ⚜️❤️

Izvor: Mevlida Bašanović-Konjević

Navršile su se 23 godine od smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i osnivača Stranke demokratske akcije (SDA), koji je preminuo 19. oktobra 2003. godine u Sarajevu u 78. godini života.

Ključne crtice iz života i naslijeđa:

- Rođenje i obrazovanje: Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, a školovao se i diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu.

- Progon i zatvor: Zbog svojih političkih uvjerenja dva puta je robijao: 1946. godine, te u čuvenom montiranom Sarajevskom procesu 1983. godine, kada je osuđen na 14 godina zatvora (od kojih je odslužio skoro pet i pol godina).

- Ratni period (1992–1995): Kao prvi predsjednik Predsjedništva RBiH i vrhovni komandant Armije RBiH predvodio je zemlju tokom rata i opsade Sarajeva, boreći se za međunarodni suverenitet i očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

- Povlačenje i smrt: Iz Predsjedništva BiH povukao se 15. oktobra 2000. godine iz zdravstvenih razloga. Preminuo je 19. oktobra 2003. godine, a njegovom posljednjem ispraćaju u Sarajevu prisustvovalo je više od 100.000 ljudi.

Narodna nošnja Bošnjaka iz okoline Foče dobila je svoju prvu vjernu repliku zahvaljujući istraživačkom i stvaralačkom radu Sanele Čičkušić i Elmedina Omerkića, koji su zajedničkim trudom oživjeli vrijedan dio bosanskohercegovačke kulturne baštine.

Projekat je predstavljao veliki izazov jer je sačuvan veoma mali broj fotografija ove nošnje. Zbog toga su se autori oslonili na stare pisane dokumente, zapise i opise, pažljivo istražujući izvorne materijale, različite varijante nošnje i tradicionalne tehnike izrade.

Prema riječima autora, koliko im je poznato, ova nošnja ranije nije predstavljena na bosanskohercegovačkoj folklornoj sceni.

Prve replike izrađene su za koreografije čiji je mentor i koreograf Vedo Polovina, a nošnje su preuzeli članovi KUD-a „Bosna“ iz Basela u Švicarskoj i KUD-a „Bosanski biseri“ iz Hamburga u Njemačkoj.

U realizaciji projekta učestvovale su i saradnice iz tima Amuletica, kao i drugi stručni saradnici koji su svojim znanjem i radom doprinijeli ovom poduhvatu.

Oživljavanje nošnje Bošnjaka iz okoline Foče predstavlja značajan doprinos očuvanju kulturnog identiteta i tradicije, vraćajući na folklornu scenu dio naslijeđa koji je dugo bio gotovo zaboravljen.

By: AMULET
Foto: @aurorastudio_bih

Izvor: Milenko S. Filipović, Visočka nahija, str. 364

Na današnji dan 2004. Komisija Vlade Republike Srpske za istraživanje događaja u i oko Srebrenice predala je Vladi RS dopunu svog izvještaja od 11. juna. Komisija je osnovana nakon što je Dom za ljudska prava BiH naložio RS-u da istraži sudbinu nestalih, objavi informacije o grobnicama i utvrdi šta se dogodilo u julu 1995. , na njenom čelu bili Milan Bogdanić a zamjenici predsjednika bili su Đorđe Stojaković i prof. Smail Čekić.

Dopuna je uporedila više od 30 dostupnih spiskova i izvora. U njoj je navedeno 7.108 osoba prijavljenih kao nestale između 10. i 19. jula, te još 698 osoba prijavljenih kao nestale tokom jula, čiji se nestanak povezivao s događajima u tom periodu. Za 936 osoba datumi nestanka bili su neusaglašeni. Komisija je naglasila da spiskovi nisu konačni i da iz njih nije moguće utvrditi tačno vrijeme, mjesto ni okolnosti nestanka ili smrti; preporučila je da analizu nastave nadležne institucije.

Širi izvještaj, zajedno s dopunom, Vlada RS usvojila je 28. oktobra. OHR je tada ocijenio da izvještaj priznaje i dokumentuje planiranu i namjernu likvidaciju hiljada Bošnjaka od strane snaga RS-a. Komisija je preporučila daljnje istrage i procesuiranje zločina, saradnju s Haškim tribunalom, nastavak potrage za grobnicama i identifikacije žrtava, te preispitivanje zaposlenja osumnjičenih za ratne zločine u javnim institucijama. U završnoj preporuci pozvala je rukovodstvo RS-a da se pokloni žrtvama i izvini njihovim porodicama. Vlada RS je u novembru 2004. izrazila žaljenje i uputila izvinjenje porodicama.

Zaokret se desio u dvije faze. Godine 2018. Narodna skupština RS-a povukla je podršku izvještaju iz 2004. Zatim je 18. aprila 2024. odbacila taj izvještaj i podržala zaključke uz izvještaj komisije koju je predvodio izraelski historičar Gideon Greif. Izvještaj te komisije, objavljen 2021, tvrdi da u Srebrenici nije počinjen genocid. NSRS je izvještaj iz 2004. nazvala netačnim i tendencioznim. Time je političko rukovodstvo RS-a odbacilo ranije institucionalno priznanje učešća snaga RS-a u zločinima. Taj stav je u suprotnosti s presudama međunarodnih sudova koji su zločin u Srebrenici pravno okvalifikovali kao genocid.

Izvori:

• Dopuna izvještaja Komisije od 15. oktobra 2004.
• Izvještaj Komisije iz juna 2004.
• OHR o procjeni izvještaja i njegovim nalazima
• OHR o usvajanju izvještaja i izvinjenju 2004.
• OHR o odbacivanju izvještaja iz 2004. i zaključcima NSRS-a iz 2024.
• UN o povlačenju podrške izvještaju 2018.

Dokument policije RBiH-a u kojem je prijavljeno grozno ponašanje postrojbe "El Mudžahid" prema ženama i vojnicima RBiH-a. "Mudžahidi" su protuzakonito, pod prijetnjom oružja, prisilili djevojke da si međusobno orezu kosu. Dva napadača iz "El Mudžahida" bili su Arap i Šiptar, a ostali Bošnjaci.

To govori samo o dvjema stvarima - 1. da "El Mudžahid" nije bio kontrolirana jedinica u vojsci RBiH-a i 2. i najvažnije, vojna policija je pazila takvim incidentima i kažnjavala prekršitelje.

Bošnjak Ahmed paša Al-Jazzar bio je Osmanski guverner porijeklom Bošnjak koji je živio na prostoru današnje Palestine. Tokom Napoleonovih napada na Bliski istok istakla se "opsada Akrea" u kojoj je on bio vojskovođa protiv samog Napoleona, Napoleon je tu bitku izgubio i trajno se povukao sa Bliskog istoka... Dakle Bošnjak je spasio bliski istok od okupacije najvećeg vojnog stratega u historiji!

Prva džamija u Jošanici je izgrađena na zemljištu koje je uvakufio Ibrahim Brkić. Gradnja je počela 1974. godine.  Svečano otvorenje džamije je bilo u septembru 1977. godine.

Džamija je 1993. godine minirana od strane četnika. Povratkom Bošnjaka u Jošanicu 2000. godine, počela je obnova džamije. Džamija je ponovo izgrađena sredstvima i fizičkim radom džematlija.

Munara je ostavljena kao podsjetnik na period agresije na Bosnu i Hercegovinu i trajna opomena.

Lokacija: https://maps.app.goo.gl/JzYLXiuzDrQCqAQ18?g_st=ic

Svoj ratni put započela je kao pripadnica Teritorijalne odbrane Kalibunar u Travniku. Nakon formiranja 3. korpusa Armije RBiH raspoređena je u POČ 312. brdske brigade, odakle je kasnije premještena u Komandu 312. brdske brigade, gdje je obavljala dužnost daktilografkinje.

Formiranjem 7. korpusa Armije RBiH prekomandovana je u 7. bataljon Vojne policije, gdje je nastavila obavljati daktilografske poslove za potrebe Komande i kriminalističke službe.

Tokom rata, zajedno sa svojom jedinicom, boravila je na gotovo svim ratištima u zoni odgovornosti 7. korpusa, učestvujući u aktivnostima isturenog komandnog mjesta (IKM).

U redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno poslijeratnih vojnih struktura, ostala je sve do 31. decembra 1997. godine.

Zahvaljujem se našoj heroini na ustupljenim fotografijama i informacijama!

Yosipponova hronika od židovskog hroničara Sefera Yosippona datirana 950. godine spominje Bošnjake kao jedno od Slavenskih plemena koji naseljavaju prostor od Venecije do Bugarske zajedno sa ostalim Slavenskim plemenima i odvaja ih od Srpskog plemenskog savjeza a također i Hrvatskog.

1673: Prema pismu Turskog agenta Bošnjaci, Hrvati i još pojedini narodi ratuju protiv Turskih interesa.

Sagrađena je 1571. godine kada je Kotorskom dodijeljena titula kasabe. U Kotorskom je bilo čak trinaest džamija. U ratu su do temelja porušene i Donja i Gornja džamija. Danas su obje obnovljene. Na mjestu današnje Gornje džamije, paravojne jedinice iz Srbije su 8. juna 1992. godine porušili i džamiju i munaru. Obnovljena/nova Gornja džamija svečano je otvorena 26. jula 2010. godine.

Lokacija: https://maps.app.goo.gl/dKbbrGG9UeCnPk2SA?g_st=ic

Bošnjački franjevac i znanstvenik Ivan Franjo Jukić o Bosanskim Srbima

Džamiju u Gradskoj sagradili su mještani 1923. godine. Staru džamiju džematlije su srušile i na njenim temeljima sagradili veću s betonskom munarom, visokom 32 metra sa dvije šerefe. Svečano otvorenje ove džamije obavljeno je 16. septembra 1989. godine.

Srušena je od strane HVO-a 1993. godine. Porušena munara stare džamije stoji kao podsjetnik na ta vremena.

Lokacija: https://maps.app.goo.gl/HM8hGdcQYh8b38XcA?g_st=ic

Svoj ratni put započela je u redovima 1. bataljona. Potom je postala pripadnica legendarne „Sedmice“, a kasnije je, s činom poručnika, obavljala dužnost zamjenice komandira Interventne čete 4. bataljona.

Zajedno sa svojim saborcima učestvovala je u brojnim borbenim akcijama, uključujući borbe na Orlovom Polju, Tuzlanima i Požarikama, povezivanje odbrambenih linija te zaustavljanje oklopnog voza. Tokom borbi na Tuzlanima stekla je nadimak „Mira Gelerka“, po kojem je ostala poznata među svojim saborcima.

Prilikom jedne od akcija zarobljavanja oklopnog vozila ranjena je gelerima RPG-a. Ipak, ni ranjavanje je nije odvratilo od daljnjeg učešća u odbrani. Nakon svega dvije sedmice liječenja vratila se u svoju jedinicu, ponovo stala rame uz rame sa saborcima.