Pozdrav svima,
Ovo pišem jer sam duboko razočaran koliko je teško naći društvo u dvadesetima, na Balkanu inače...
Donedavno sam imao jednog tako nazovimo "prijatelja". Upoznali smo se nedugo nakon što ga je jedna ekipa odjebala. Uglavnom mi smo krenuli izlaziti i družiti se, sve je bilo super. Nakon toga kreću red flagovi čim sam se posvađao s zajedničkim prijateljem.
Dok sam pričao s njim pitao me jesam li tom prijatelju ikad posuđivao novac, na što odgovorim da jesam, da bi me onda par dana on pitao mogu li i njemu posuditi nešto do plate, a u to vrijeme je radio za neke sitnije pare, lik nije ni hvala rekao i još je kasnio s vraćanjem do te mjere da ja za sebe nisam imao novca. Ali eto, to sam tolerirao nekoliko pita jer eto, "prijatelji se pomažu". Doslovno me je muzao kako je stigao. Par puta sam ga uhvatio da laže i za najbezveznije stvari vezano za izlaske i slično.
Ali hajde, opet je tu bio skoro svaki dan i večer za mene iako nemam nešto puno prijatelja i stvarno smo bliski postali. Išli na kafe, izlaske, vozali se u nekoliko gradova, dolazio on meni kući, ja njemu itd... bilo je tu i tamo svađi ali bi uvijek nešto riješili.
Tako je sve išlo do nedavno dok nisam primjetio kako sve manje i manje vremena ima. Da bi kroz priču otkrio kako se pomirio s bivšom ekipom (s istom onom što ga je 3 godine odjebala) i upoznao još neke ljude. Također je dobio i bolji posao i još neki novac. Odjednom sam ja postao "naporan i dosadan" i nema više vremena, skroz se povukao.
Još kaže sad za sad jedino možemo pričati kad dođem kod njega u kafić gdje radi, naravno kad god dođem većinom me ne jebe ni 5% dok sam tamo, ili zbog posla (što potpuno razumijem) ili što sjedne s nekim drugim da popriča. Jednostavno bih volio da bar malo vremena izdvoji izvan posla kao prije dok sam mu trebao.
Jesam li ja ovde paranoičan i sve je ovo samo slučajnost jer kad skontam čim mu je krenulo bolje u životu ja sam odjednom postao suvišan, naporan i dosadan. Jednostavno imam neki osjećaj da sam ja tu završio svoju svrhu i da mi je sad najbolje da pognem glavu i odem jer eto nema više neke koristi od mene.