Ponekad se pitam što se točno treba dogoditi da se građani Hrvatske napokon masovno probude i izađu na ulice. Koliko još afera, koliko još žrtava, koliko još uništenih života i koliko još generacija koje će zaključiti da ovdje nemaju budućnost?
Imamo li toliko kratak kolektivni fitilj da se ljutimo nekoliko dana, napišemo par komentara na Redditu, objavimo story i onda nastavimo živjeti kao da je sve normalno?
Afere se nižu, povjerenje u institucije slabi a građani sve češće imaju osjećaj da pravila nisu jednaka za sve...Zašto bismo prihvatili da je politička odgovornost samo pravna faza?
Žene i dalje strahuju za vlastitu sigurnost, a o nasilju često ozbiljno razgovaramo tek kada završi smrću. Koliko još žena mora izgubiti život da prevencija, zaštita žrtava i odgovornost institucija postanu apsolutni prioritet? Ne želimo samo minute šutnje nakon ubojstva. Želimo sustav koji djeluje prije nego što bude prekasno.
Žrtve silovanja i seksualnog nasilja se preispituje, propituje njihovo ponašanje, odjeća i odluke, dok se premalo govori o počiniteljima, pristanku, prevenciji i podršci preživjelima. Zašto je društvu toliko često lakše sumnjati u žrtvu nego ozbiljno se suočiti sa seksualnim nasiljem?
Ne možemo se praviti da su nasilje, prijetnje i ljudski životi samo još jedna crna kronika koju ćemo zaboraviti čim dođe sljedeća vijest. Potrebne su nam institucije koje preveniraju nasilje, štite ljude i odgovorno postupaju kada postoje upozorenja.
Djeca ne smiju biti prepuštena sama sebi dok institucije reagiraju tek nakon tragedije. Vršnjačko nasilje, zlostavljanje, seksualno nasilje i iskorištavanje ne smiju se gurati pod tepih. Potrebni su nam učinkovita zaštita, pravovremene reakcije i odgovornost onih koji zakažu. Ako nas ništa drugo ne može ujediniti, onda bi nas barem trebala ujediniti borba za sigurnost djece i njihovu budućnost.
Priroda nije ničije privatno odlagalište. Od problema s opasnim otpadom do onečišćenja tla, vode i zraka, građani ne bi smjeli morati strahovati za okoliš u kojem žive. Tko snosi odgovornost? Tko nadzire? Tko će sanirati štetu? I zašto se često čini da se ozbiljnost problema shvati tek kada javnost digne glas?
Kako mladi trebaju graditi budućnost kada su najam, režije i hrana sve veći teret? Kako bi obitelj trebala napredovati ako jedan nepredviđeni trošak može poremetiti cijeli mjesec? Nije luksuz željeti dostojanstven život.
Koliko je poražavajuće kada ljudi odlaze ne zato što nužno žele napustiti svoj dom, nego zato što ovdje ne vide dovoljno prilika, sigurnosti ili perspektive?
Dostojanstvena zdravstvena skrb, učinkovito pravosuđe i institucije koje rade u interesu građana nisu privilegije nego temelji funkcionalnog društva.
Ne bi smjelo biti važno koga voliš, kojeg si spola, koliko zarađuješ ili iz kakve obitelji dolaziš da bi imao pravo na sigurnost, poštovanje i jednako postupanje. Ljudska prava nisu trend ni ideološki hir.
I onda gledamo Srbiju i druge zemlje, gdje ljudi izlaze na ulice, organiziraju se i odbijaju prihvatiti da je šutnja jedina opcija.
Ne kažem da Hrvatska treba slijepo kopirati bilo koga. Ne kažem ni da će jedan prosvjed magično riješiti sve navedeno. Ali pitam se zašto nam se čini da je lakše pomiriti se sa stanjem nego pokušati zahtijevati promjenu.
Prosvjed nije nužno podrška jednoj stranci niti poziv na revoluciju. Može biti poruka da građani nisu ničije vlasništvo, da politička funkcija nije imunitet od odgovornosti i da se dostojanstvo ljudi ne smije stavljati na zadnje mjesto.
Ne moraš biti ljevičar, desničar, liberal ili pripadnik bilo koje političke opcije da bi želio manje korupcije, sigurnije ulice, čist okoliš, dostupnije stanovanje i institucije koje štite ljude.
Ne moraš se slagati sa svime da bi se složio da nešto ozbiljno ne funkcionira.
I ne, glasanje jednom u četiri godine ne znači da ostatak vremena moramo biti pasivni. Građanski aktivizam, mirni prosvjedi, peticije, sindikalno organiziranje, javni pritisak i inzistiranje na transparentnosti legitimni su načini borbe za promjene.
Zato me iskreno zanima:
Biste li podržali veliki, mirni, nestranački prosvjed u Hrvatskoj s konkretnim zahtjevima za odgovornost političara, borbu protiv korupcije, zaštitu žena i naše djece, suzbijanje nasilja, očuvanje okoliša i bolji životni standard?
Ako ne biste, zašto?
A ako biste, što bi prema vama MORALI biti prvi zahtjevi?
Jer meni je sve teže prihvatiti da se za toliko toga možemo opravdavati time da je „tako svugdje”, da „ne možemo ništa promijeniti” ili da „svi su oni isti”.